POZNATI I ZASLUŽNI GRAĐANI

dr. Matija Petar Katančić 

(Valpovo, 12. kolovoza 1750. - Budim, 24. svibnja 1825.)

Matija Petar Katančić hrvatski književnik i latinist, sveučilišni profesor poetike, arheologije i numizmatike te knjižnički kustos jedan je od najučenijih umova na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće.
Gimnaziju je pohađao u Pečuhu, Budimu i Segedinu. Studirao je bogoslovlje i estetiku u Budimu. Ušao je u franjevce, red Kapistranske provincije, u Baču u Bačkoj 1771. godine i primio ime Petar. Visokoškolski filozofski i teološki studij završio je u Osijeku (1772. – 1778.). Osposobljen za profesora na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Budimu (1778. – 1779.) predavao je poetiku i retoriku u franjevačkoj gimnaziji u Osijeku (1779. – 1788.) i arhigimnaziji u Zagrebu (1788. – 1795.). Predavao je arheologiju i numizmatiku i ujedno je bio kustos Sveučilišne knjižnice u Pešti (1795. – 1799.). Prisilno je maknut s obje dužnosti i proglašen, iznuđenim medicinskim nalazom, trajno nesposobnim i umirovljen 1800. godine. Ostatak života proveo je u samostanu; do 1809. u Pešti , a potom do smrti u Budimu.
    Prevoditelj je prvog cjelovito tiskanog Svetog pisma na hrvatski jezik (prijevod je prvi put objavljen 1831.). Katančić je u književnosti bio predstavnik kasnog pseudoklasičnog pjesništva. Hvalospjeve piše po ugledu na Horacija, a pastirske pjesme po ugledu na grčko i rimsko bukolsko (pastirsko) pjesništvo. Njegove prigodničarske latinske pjesme, napisane po uzoru na Horacija i izdane skupa s njegovim hrvatskim pjesmama u zbirci Jesenski plodovi (Fructus autumnales, 1791), pokazuju da je bio temeljito klasički obrazovan te da je bio izvrstan verzifikator. Bivajući izvrsnim poznavateljem klasične grčke i rimske književnosti, pokušavao je unijeti u jezik i latinske metričke oblike, odnosno stvoriti umjetničke pjesme prema latinskim uzorima. U raspravi Kratka bilješka o prozodiji ilirskoga jezika (Brevis in prosodiam Illyricae linguae animadversio, 1791) dao je nekoliko zanimljivih metričkih obrazaca po ugledu na stare klasike, pokazavši izvrsno poznavanje grčke i rimske mitologije i književnosti. U svojoj drugoj književnoteorijskoj raspravi, pod naslovom Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike (De poesi Illyrica libellus ad leges aestheticae exactus, 1817) prvi razmatra hrvatsku književnost s estetičkog stajališta. Tvorac je prve arheološke rasprave u Hrvata, Rasprava o miljokazu (Dissertatio de columna milliaria), u kojoj opisuje rimski miljokaz pronađen kod Osijeka. U svom djelu ˝Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum˝ (Zagreb, 1795.) uveo je naziv etnologija u hrvatsku znanstvenu terminologiju. Dakle, možemo reći da je Katančić udario temelje hrvatskoj etnološkoj znanosti. Etnologija je po njemu znanost koja proučava izvore, sudbine, sjedišta i seobe naroda, tj. to je znanje o narodima i plemenima.
 
Godine 1873. barun Gustav Hilebrand von Prandau dao je podići poprsje slavnom Valpovčaninu koje je od mjedi izradio majstor Grünwald iz Pešte. Nezadovoljan veličinom poprsja barun ga postavlja iza valpovačke kule 7. studenog. Katančićevo poprsje je premješteno 30. svibnja 1971. godine u perivoj ispred dvorca.
Prigodom 150. godišnjice smrti M. P. Katančića, u Osijeku je 1976. održan simpozij o njegovu djelu u organizaciji tadašnjeg osječkog centra JAZU.
Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu organizirao je 1. prosinca 2006. međunarodni znanstveni simpozij prigodom 175. obljetnice prvog hrvatskog tiskanog prijevoda Biblije. (Stjepan Najman)

  Barun Gustav Prandau (1807.-1885.)

- valpovački vlastelin, jedan od utemeljitelja Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu i njegov prvi predsjednik

Barun Karlo Prandau (1792.-1865.)

- potomak valpovačke vlastelinske obitelji, donjomiholjački vlastelin, glazbenik, skladatelj i mecena

Ante Evetović Miroljub (1862.-1921.)

Bački Aljmaš, 12. lipnja 1862. – Valpovo, 24. veljače 1921.)

Valpovački, harkanovački i veliškovački župnik te pjesnik rođen je u siromašnoj i brojnoj bunjevačkoj obitelji. Krsno ime Franjo zamijenio je imenom Ante stupanjem u franjevački red. Školovao se u Kaloči, Vukovaru, Dunaföldvaru i Baji. Godine 1886. zaređen je za svećenika. Radio je kasnije kao lektor filozofije u Dunaföldvaru, a u Baji je bio profesor crkvenog prava i povijesti. U 35. godini života, 1897. postao je gvardijan franjevačkog samostana u Baji. Nakon crkvenih reformi 1899. prelazi u svjetovne svećenike i postaje kapelan, prvo u Egerádu, a 1900. dolazi u Valpovo. Župnikom postaje 1901. prvo u Veliškovcima, a od 1902. u Harkanovcima gdje ostaje do 1912. kada dolazi u Valpovo i u njemu službuje do prerane smrti.
Pored pastoralnog djelovanja Ante Evetović bio je aktivan u kulturnom i sportskom životu Harkanovaca. Bio je jedan od osnivača gimnastičkog društva ''Hrvatski sokol'' i njegov starješina od 1908. do odlaska iz sela. Evetović je mnogo poznatiji kao pjesnik i u tom svojstvu je bio jedan od osnivača ''Kluba hrvatskih književnika i umjetnika'' osnovanog 1909. u Osijeku. U književnosti se javio 1884. godine u subotičkom ''Nevenu''. Za vrijeme boravka u Harkanovcima objavio je 1908. zbirku pjesama ''Sretni i nujni časi'' koju je posvetio valpovačkoj grofici Juliani Normann. Pisao je pod pseudonimom Miroljub. Franjo Serafin Vilhar-Kalski mu je uglazbio pjesmu ''Jorgovane, jorgovane…''
Na desetu godišnjicu Evetovićeve smrti osječki ''Kluba hrvatskih književnika i umjetnika'' postavio mu je spomen-ploču na valpovačkom župnom dvoru. Valpovačka Ustanova za kulturne djelatnosti nosi njegovo ime kao i jedna ulica. (Stjepan Najman)

Grof Rudolf I. Normann Ehrenfelški (1857.-1942.)

- pretposljednji vlasnik valpovačkog dvorca i vlastelinstva, donator kulturnih ustanova i valpovačkih društava (vatrogasnog, pjevačkog, Hrv. čitaonice itd.)

Josip Pinterić (1880.-1960.)

Valpovo, 23. ožujka 1880. – Valpovo, 18. ožujka 1960.)

Josip Pinterić bio je vrlo zanimljiva osoba za naše, ali i vrijeme u kojem je živio. Iako je bio po struci stolar, slovio je za čovjeka pronicljiva duha s izvjesnom spisateljskom ''žicom''. U životu Valpova ostavio je neizbrisiv trag na kulturnom, humanitarnom i političkom području. Teško je odrediti područje u kojem je za Valpovo dao više. Među najvećim zaslugama mu je svakako dugogodišnje predsjednikovanje valpovačkim Dobrovoljnim vatrogasnim društvom na čijem je čelu bio 25 i pol godina.
Kao načelnik općine Valpovo trgovište ostat će zapamćen po uvođenju javne električne rasvjete 1924. godine, izgradnje tvrdih cesta u glavnim ulicama i općenito poboljšanju života. Na kulturnom planu ostat će zapamćen kao idejni začetnik kasnije čuvenog ''Cirkusa Rantaplan'' te kao autor dva kazališna komada. Jedan je komedija ''Valpovački zlatari'', a drugi povijesna drama ''Tajna valpovačkog grada''. Sam je režirao neke predstave. Sa sigurnošću se zna da su to bile obje koje je napisao te najvjerojatnije sve predstave ''Cirkusa Rantaplan''.
Josip Pinterić bio je aktivan, kroz razne dužnosti, u brojnim valpovačkim udrugama kao npr. Hrvatska čitaonica, Hrvatska seljačka zadruga, Obrtnički zbor, Školski odbor i ostali koje su u tom razdoblju ostvarivale značajan napredak. Bio je upravitelj dvorskog ureda grofa Normanna. Jedna valpovačka ulica nosi njego ime. (Stjepan Najman) 

DRAGAN PINTERIĆ (1912. - 1998.)

Kozje, Slovenija, 28. ožujka 1912. – Osijek, 18. lipnja 1998.)

Glumac amater. Nakon pogibije oca u Prvom svjetskom ratu dolazi u Valpovo jer su skrbništvo preuzeli djed i baka, a nakon njihove smrti brigu o malom Draganu preuzeo je stric Josip Pinterić.
Dragan Pinterić završio je trgovački zanat kod tada poznatih valpovačkih trgovaca tekstilom Garai&Fišer. Stric Josip Pinterić uključio ga je u rad  Hrvatskog sokola i tamburaškog društva, a od osnivanju čuvenog ''Cirkusa Rantaplan'' njegov je stalni sudionik. Velik interes Dragan pokazuje za glumu, osobito u komedijama, kojom se počinje baviti 1931. godine. U idućih trideset godina glumio je gotovo u svim predstavama koje su priređivala razna društva, od DVD-a, Hrvatske čitaonice, Hrvatskog sokola do RKUD-a 'Zlatko Baloković'. Osim za građanstvo nastupao je za grofovsku obitelj Normann u predstavama, obično, grofici Juliani u čast. U dugogodišnjoj karijeri ostao je zapamćen kao nenadmašan komičar, pored Štefka Petrovića i Ivana Širok najbolji koje je Valpovo imalo. Pored glume pjevao je u HPD 'Katančić' i crkvenom zboru. (Stjepan Najman)

Fabijan Šovagović (1932.- 2001.)

Vrsni hrvatski glumac, rođen je i odrastao u valpovačkom prigradskom naselju Ladimirevcima koji su mu bili trajna inspiracija. Fabijan Šovagović je dobitnik brojnih nagrada i priznanja za svoje filmske i kazališne uloge. Nezaboravne su mu uloge u filmovima "Lisice" Krste Papića i "Novinar" Fadila Hadžića, te u vlastitoj drami "Sokol ga nije volio", televizijskim serijama ''Kuda idu divlje svinje'' i ''Prosjaci i sinovi''. Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo dobio je 1991. godine, a nagradu hrvatskoga glumišta za životno djelo 1993. Posljednji film u kojemu je Šovagović nastupio bio je "Zamrznuti kadar", redatelja Branka Ištvančića iz 1999. godine, a preminuo je u Zagrebu 1. siječnja 2001. godine. (S.N.)

mons. Ćiril Kos 

Ribić Brijeg kod Ivanca, 19. studenoga 1919. – Osijek, 6. srpnja 2003.)

Ćiril Kos rođen je u Hrvatskom zagorju, a kao beba došao je u Harkanovce gdje je odrastao i polazio osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju završio je u Širokom Brijegu, a teologiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu. Za svećenika je zaređen 9. srpnja 1944. u Đakovu. Od kolovoza 1944. do kraja listopada iste godine obavlja službu kapelana u Srijemskoj Mitrovici. Zbog ratnih okolnosti kratko je vrijeme bio i upravitelj te župe. Od 1946. do 1951. župnik je župe Sv. Marka evanđelista u Trnjanima. Od 1951. do 1959. duhovnik je u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Komunističke su ga vlasti uhitile i osudile, a zatvorsku je kaznu izdržavao u Osijeku i Staroj Gradiški od 5. listopada 1959. do 5. travnja 1962. U razdoblju od 1962. do 1973. obavljao je službu tajnika Biskupskog ordinarijata u Đakovu, a zatim do 1974. službu kapitularnog vikara. Imenovan je đakovačkim ili bosanskim i srijemskim biskupom 6. veljače 1974., a biskupski red primio je 17. ožujka 1974. U tijelima biskupske konferencije vršio je različite službe; najvažnije je dugogodišnje vodstvo Vijeća biskupske konferencije za katehizaciju. Službu dijecezanskoga biskupa đakovačkog i srijemskog obavlja do 6. veljače 1997. godine. Nakon umirovljenja nastavlja živjeti u biskupskom domu u Đakovu te aktivno sudjeluje u životu biskupije koju je kao dijecezanski biskup vodio 23 godine. Pokopan je u utorak, 8. srpnja, u katedrali-bazilici Sv. Petra u Đakovu. (Stjepan Najman)

 LEONARDO FICHTNER 
Zagreb, 1. rujna 1865. – Osijek, 16. prosinca 1924.

Neznatan je broj osoba koje suvremenici još za života slave i poštuju, osobito u malih naroda. Jedan od takvih je Leonardo Fichtner ... neumorni trudbenik na polju pučke prosvjete i vrlo zaslužan vatrogasni nadvojvoda u Valpovu.
Leonardo Fichtner rodio se u građanskoj obitelji. Učiteljsku školu završio je 1884. godine u Zagrebu. Odmah potom dolazi u Valpovo za učitelja gdje službuje do 1900. godina kada odlazi u Osijek i radi do umirovljenja 1923. godine.
U životu Valpova Leonardo Fichtner stekao je najveće zasluge na području vatrogastva i uopće u humanitarnom i prosvjetiteljskom radu.
Odmah po dolasku u Valpovo Fichtner se uključuje u rad ''Hrvatske čitaonice'' i već 1886. godine biva izabran na dužnost tajnika koju obnaša punih deset godina. Od samog početka uključuje se i u rad valpovačkog pčelarskog društva čiji je tajnik od 1885. godine do odlaska u Osijek. Osnovao je gospodarsko društvo gdje je bio blagajnik.
Ipak, najviše se založio kako bi se u Valpovu osnovalo vatrogasno društvo. O tome je kroničar zabilježio: Nastanivši se stalno kao pravi učitelj u Valpovu, poticao je i bodrio svoje znance i prijatelje, da se u Valpovu osnuje vatrogasna četa, i eto već god. 1887. bude oživotvorena. Oko toga svoga mežimčeta vrlo je mnogo radio, osobito u prvim godinama njegova osnutka te mu tako stvorio temelj i osnov daljemu procvatu i razvitku. Fichtner je duša svoga društva. Ovu tvrdnju je dokazivao svih godina života u Valpovu. Pratio je sva zbivanja u vatrogastvu proučavajući svaki novi izum na tom planu i ako se pokazao djelotvornim, nabavljao bi ga za društvo. U svakom trenutku bio je u ''tijeku zbivanja'', bilo u struci bilo na vatrogasnom planu. Tako nije zanemario osobno usavršavanje pa je stupio u red pitomaca prvog vatrogasnog tečaja 1891. godine u Zagrebu za vrijeme izložbe, pak je iz velikog mara za vatrogastvo i položio na dotičnom tečaju časnički ispit. Fichtnerova je osobna zasluga što je 1893. sagrađeno vatrogasno spremište s penjačkim tornjem.
Isto tako su ogromne zasluge Leonarda Fichtnera za osnivanje vatrogasne glazbe i glazbene škole čiji je idejni začetnik i glavni oživotvoritelj. Kroničar ga naziva majkom glazbe jer mu se zarodila misao o ustrojstvu glasbe, te se tako na jednom našlo 26 muzikaša...
Glazbena škola je otpočela s radom 15. siječnja 1893. godine pod vodstvom kapelnika Florijana Porška.
Leonardo Fichtner pridobio je simpatije Valpovčana svojim pregalačkim radom na svim područjima u kojima je djelovao nezanemarivši odgoj djece. Svoje učiteljske dužnosti obavlja upravo uzornom točnošću, pa mu je za to i školski rad nagrađivan krasnimi uspjesi, koji mu se rado priznaju. Kao uzgojitelj i učitelj mladeži s najvećom umiljatosti i prijaznosti znade spajati težko svoje znanje oko odgoja i napredka povjerene si dječice.  Za to, da se što bolje naobrazi i za svoje uzvišeno zvanje pripravi, nije žalio truda ni mara već svu svoju dokolicu žrtvovao podagogijskoj književnosti, te je i postao vrstan raspravitelj pedagogijskih i didaktičkih pitanja na polju pučke prosvjete. Krasni su upravo i vrlo praktični članci, koje on piše o školstvu pod imenom Miladin  u stručnim školskim časopisima.
Fichtner nije pisao samo o školskoj problematici, već i o vatrogastvu, pčelarstvu i drugom u časopisima: Napredak (1885.), Hrvatska pčela (1886., 1887., 1891., 1894.), Škola (1891.), Vatrogasac (1892., 1895.), Vjesnik Županije virovitičke (1895.) i drugima.
Ovo je u kratko ocrtan život čovjeka značajna, čelične volje i trudoljubive revnosti za sve što je dobro, plemenito i rodoljubivo; život čovjeka koj se punim pravom može zvati pionirom vatrogastva u našoj dičnoj Slavoniji. – riječi su to suvremenika i, očito, dobrog poznavatelja Leonarda Fichtnera napisane 1893. godine, dakle za njegovog boravka u Valpovu u kojem je živio još sedam godina. Očite su njegove zasluge za koje mu je nepoznati kroničar napisao sve navedeno, ali i to kako ...je zaslužio trajnu uspomenu u srcima Valpovačkih vartogasaca.  (Stjepan Najman)

  DR. JOSIP SIEBER

Valpovo, 1782, - Valpovo, 1862.

Obitelj Sieber doselila se u Valpovo, prema obiteljskom sjećanju, iz Sudeta (Češka) oko 1760. godine. U Valpovu je živjelo četiri generacije Siebera. Imali su dva obiteljska obilježja koja su prenosili s pokoljenja na pokoljenje kao znak i jamac obiteljskog i statusnog identiteta – liječničko zvanje i ime Josip.
Dr. Josip Sieber prvi je rođen od Siebera u Valpovu čiji je otac, također Josip, bio liječnik – kirurg. Poživio je osamdeset godina, što je u ono vrijeme smatrano dubokom starošću. Imao je trojicu sinova i svi bijahu – liječnici. Prvi je bio dr. Josip Sieber i poznat je po tome što je bio liječnik biskupa Strossmayera; drugi je dr. Ivan (''Muki'') koji je preselio u Valjevo; i najmlađi dr. Eduard Josip Sieber.
U povijesti Valpova dr. Josip Sieber ostat će zapamćen kao praktični liječnik koji je pronašao 1834. godine ljekovitu vodu i dokazao njenu ljekovitost, te osnovao Valpovačke toplice.   (Stjepan Najman)

 DR. EDUARD JOSIP SIEBER
Valpovo, 14. ožujka 1832. – Valpovo, 24. listopada 1905.

Eduard Josip Sieber rođen je u Valpovu od oca Josipa i majke Rozalije rođ. Kolly. Otac mu je bio praktični liječnik koji je pronašao 1834. godine ljekovitu vodu i dokazao njenu ljekovitost, te osnovao Valpovačke toplice.
Eduard je bio najmlađi od trojice braće; svi su bili liječnici. Školovao se u Osijeku i Pešti, te je kao praktični liječnik vršio već u svojoj mladoj dobi svoje čovjekoljubivo zvanje. Listopada 1862. godine postao je kotarskim liječnikom zatim vlastelinskim i naposljetku tvorničkim  tvrtke Gutmann. Suvremenik je o Eduardu Sieberu između ostalog zapisao da je kao liječnik prijazan, savjestan i brižan, što je pokazao za harajuće kolere u Bizovcu i Petrijevcima. Nadalje se kaže kako je vršio to svoje uzvišeno zvanje kroz lijepi niz godinica.
Pored savjesnog obavljanja liječničkog zanimanja Eduard Sieber nalazio je vremena za bavljenje humanitarnim i društvenim radom. Bio je aktivan u Crvenom križu, pčelarskoj i gospodarskoj podružnici, te pogrebnom i vatrogasnom društvu, a osobito zanimanje pokazao je za glazbenu školu valpovačkog DVD-a. Posebno se iskazao u prikupljanju novca za razna društva i razne prigode. Ostalo je zabilježeno kako se osobito angažirao oko osnivanja bolnice u Valpovu: Prvi je gradnju zamislio i prinose skupljao naš vrijedni starina Sieber. U tu svrhu prikupljeno je preko 26.000 forinti.
U svome nastojanju za neko društvo Eduard Sieber nije žalio svoga novca, svoga truda i nastojanja, dok se je pojedino društvo diglo na noge. Ipak, čini se, najviše mu je prirasla srcu vatrogasna glazba, odnosno glazbena škola, čiji je suosnivač, za koju se on upravo otčinski brine, jer uz svoje zvanje skuplja on redovito prinose za uzdržavanje valpovačke glazbene škole. Stoga ne čudi što su ga suvremenici prozvali otcem-hraniteljem glazbe i glazbene škole.
Anonimni kroničar o dr. Sieberu zapisao je i ovo: Teško nam je istaći sve zasluge ovoga rijedke nesebičnosti čovjeka, za koje svi znadu a opet pravo ne znadu jer on sve što čini, skromno i zatajući sama sebe izvadja. U svojoj poodmakloj dobi snuje on i radi neumorno o boljitku, poljepšanju i dobromu glasu lijepoga nam trgovišta Valpova.
Kao Valpovčanin začeo je skromno mnogo dobra i plemenita za svoje rodno mjesto, koje će se svoga Siebera uvijek zahvalno sjećati.
Eduard Josip Sieber umro je godine 1905.i pokopan je na valpovačkom groblju. Dr. Eduard Sieber bio je jedan od najuglednijih građana Valpova. U znak zahvalnosti zbog zasluga za grad Valpovo, Valpovčani su nakon njegove smrti nazvali ulicu njegovim imenom; današnja Strossmayerova.
(Stjepan Najman)

ALEXANDAR DESZATHY

Osijek, 13. kolovoza 1834. – Valpovo, 3. prosinca 1911.)

Osnivač i prvi ljekarnik u Valpovu. Dobivanjem koncesije 1860. godine od baruna Gustava Hillepranda von Prandau otvorio je prvu ljekarnu u Valpovu koja i danas postoji, ali, nažalost ne u izvornom obliku. Naslijedili su ga njegov sin Aurel i potom unuk Ferdo.  
Alexandar Deszathy aktivno je sudjelovao u društvenom životu Valpova osobito se istaknuvši u osnivanju Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Valpovu čiji je član bi sve do smrti. Sve vrijeme bio je Društveni ljekarnik obilato pomažući Društvo potrebnim lijekovima i sanitetskim materijalom. Nakon osnivanja DVD-a u njegovom se dvorištu, sve do izgradnje spremišta 1893. godine, nalazio drveni vatrogasni toranj. Aktivno je sudjelovao pri izgradnji vatrogasnog spremišta kada je izabran za predsjednika Odbora za gradnju spremišta.
Od ostalih društava zabilježeno je njegovo sudjelovanje u radu valpovačke Čitaonice gdje je bio blagajnik od 1893. do 1896. godine. (Stjepan Najman)

Dr. AUREL DESZATHY

(Valpovo, 17. lipnja 1869. – Valpovo, 25. lipnja 1937.)

Sin Alexandrov i otac Ferdin, drugi je ljekarnik iz obitelji Deszathy. Bio je doktor filozofije. Pored rada u ljekarni obavljao je i brojne dužnosti u raznim Društvima. Najviše je ostavio traga u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Valpovo, Čitaonici i gimnastičkom sportu. U Hrvatskoj čitaonici je obavljao niz dužnosti. Prvo je bio blagajnik (1896. – 1904.) i knjižničar (1897. – 1904.), a potom je bio potpredsjednik deset godina (1909. – 1919.). Zatim je vršio dužnost predsjednika Nadzornog odbora (1920. -1926.) i predsjednika Časnoga suda (1924. – 1026. i 1932. – 1934.).
U valpovačkom Dobrovoljnom vatrogasnom društvu istim je marom radio kada je naslijedio oca na mjestu društvenog ljekarnika na kojem se nalazio sve do smrti.
Dr Aurel se istakao prigodom osnivanja gimnastičkog društva ''Hrvatski sokol'' 1907. godine, čiji je osnivač, a odbornik je bio sve do prestanka rada Društva krajem 1908. godine, te ponovno prigodom osnivanja novog Sokolskog društva 1920. godine. (Stjepan Najman)

FERDO DESATY

(Valpovo, 11. ožujka 1899. – Valpovo, 18. svibnja 1965.)

Ferdo Desaty sin je Aurelov i unuk Alexandrov treća je generacija valpovačke ljekarničke obitelji. Nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja upisuje 11. listopada 1922. godine studij farmacije u Zagrebu na Mudroslovnom fakultetu farmaceutskog tečaja. Već 25. svibnja 1925. s odličnim polaže strogi farmaceutski ispit. Po završetku školovanja radi u obiteljskoj ljekarni ''K spasitelju'' kako se zvala od osnutka 1860. godine pa sve do iza Drugog svjetskog rata. Godine 1937. nasljeđuje od oca vođenje ljekarne. Iako je sredinom prosinca 1948. godine ljekarna nacionalizirana mr. Ferdo Desaty ostaje njen rukovoditelj sve do umirovljenja. U svom dugogodišnjem ljekarničkom radu Ferdo je Desaty stekao ogroman ugled kod građana Valpova i Valpovštine. Tome u prilog govori činjenica da su brojni građani dolazili izravno njemu tražeći pomoć prigodom bolesti. Znali su da će je i dobiti. Stručnu i u svako doba, izvan radnog vremena ljekarne.
Pored predanog rada u ljekarni Ferdo Desaty je djelovao na sportskom i kulturnom planu. U analima valpovačkog sporta ostat će zapisan kao aktivni član Sokolskog društva Valpovo čiji je član od njegova osnutka 1920. godine. Prednjak (trener) postaje već 1921. godine i tu dužnost obavlja sve do 1939. godine kada se, navršivši 40 godina života, prestaje aktivno baviti sportom. No, u sportu ostaje još daljnjih 20 godina u ulozi starješine, odnosno predsjednika Društva. Na tu dužnost je biran u više navrata, prvi puta 1929. godine kada je istodobno bio predsjednik i prednjak. U Društvu je djelovao do 1958. godine.
U kulturnom životu Valpova najviše je doprinio u radu Hrvatske čitaonice osobito nakon Drugog svjetskog rata iniciravši njenu obnovu. Na obnoviteljskoj skupštini 1945. godine je izabran za njenog predsjednika. Tijekom mandata velike su mu zasluge, između ostalog, za obnovu knjižnog fonda knjižnice, koja je tada djelovala u okviru Hrvatske čitaonice i čiji je Čitaonica osnivač.
Ferdo Desaty jedan je od osnivača Društva prijatelja starina Valpovo 1954. godine. Kao član prvog Upravnog odbora Društva aktivno je sudjelovao u prikupljanju i otvaranju prvih muzejskih zbirki, kasnije Muzeja Valpovštine.
Za života Ferdo Desaty mnogo je dobroga učinio za Valpovo i Valpovčane. Stoga su ga Valpovčani cijenili i voljeli. To su mu pokazivali za života, ali i kada je prerano i iznenada umro. (Stjepan Najman)